Interview, Isolde Charim, austrijska filozofkinja



Waldviertelakademie - naziv je za internacionalne susrete intelektualacakoji se vec desetak godina koncem ljeta odrzavaju u jednom malom donjeaustrijskommjestu u blizini ceske granice. Tema susreta 1995. bila je Der Fall desIntellektuellen (Slucaj intelektualca). Sam problem naznacen je vecdvosmislenoscu naslova: "Der Fall", njemacki, (casus, lat.) znacine samo slucaj, nego i pad. Neposredan povod odabiru ovogodisnje teme jeststogodisnjica afere Dreyfus u kojoj je nastala figura modernog intelektualca.Organizatori skupa posli su od dijagnoze prema kojoj su slika intelektualca,njegova funkcija i cak sam pojam danas postali fragilni i upitni i smatralisu to dovoljnim razlogom za raspravu o toj temi. Odlucujucu ulogu u organizacijii vodjenju skupa odigrala je Isolde Charim, austrijska filozofkinjamladje generacije. U svom teorijskom i publicistickom radu ona se inacebavi pitanjima ideologije i politicke filozofije (Althusser, prijevodiSlavoja Zizeka na njemacki), ali se takodjer upusta i u javne teorijskeintervencije u pitanja dnevne politike u Austriji.


- Nije li upitnost pojma intelektualca danas simptom izmijenjeneduhovne situacije vremena, recentnih drustvenih i politickih promjena usvijetu?

Da, to je bila i tema mog predavanja koje je imalo naslov Od reprezentanta do simptoma. Problem je dakako slozen, ali ono najvaznije jest to da se u medjuvremenu promijenila upravo funkcija intelektualca, ali je tesko prosuditi o mjeri u kojoj bi on bio simptom za cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi neko drustvo.

- Od kada se to mijenja funkcija intelektualca?

Vec u pripremi susreta bilo je jasno da je tesko uopce odgovoriti na pitanje, sto jest zapravo intelektualac? Kolega suorganizator, inace novinar uglednog tjednika, veliki je optimist i prosvjetitelj koji vjeruje da ce sutra sve biti bolje i da racionalnost bez prestanka koraca naprijed. On je zastupao klasicni koncept prema kojem je intelektualac onaj koji intervenira u javnom prostoru, objavljuje ondje svojim glasom politicke stavove i pokusava utjecati na zbivanja. On je neka vrsta regulatora unutar javnosti i to je ta klasicna slika intelektualca. Prema mom misljenju to vec dugo vise ne funkcionira jer je u tih stotinu godina doslo do velikih potresa i nista vise danas nije isto kao prije. Samo u posljednjem razdoblju mnogo toga se promijenilo. Jedan takav obrat u funkciji intelektualca zbio se na primjer 68., kad je izostala ona velika revolucija koja je trebala sve iz temelja promijeniti i kada je Foucault u jednom intervjuu razvio pojam regionalnog intelektualca - to je jedna verzija Gramscijeva organskog intelektualca, ali bez motiva klasne borbe. Prema Foucaultu intelektualac vise ne zastupa ono opce jer ne postoji mjesto te opcosti i jer se raspala iluzija gradjanske javnosti, iluzija da u drustvu postoji jedno privilegirano mjesto s kojeg intelektualac govori u ime cijelog drustva. Rekla bih da je to posljedica iskustva "sezdeset osme". Intelektualci su poceli raditi da tako kazemo punktualno. I tu je Foucault razvio figuru intelektualca koji ne govori u ime nekoga, nego s ciljom da ljude koji su iskljuceni i koji nemaju svoga glasa dovede do rijeci. Tako je Foucault na primjer radio s ljudima u zatvoru i pomagao im da izdaju svoje novine ili da budu saslusani diskursi ljudi u psihijatrijama i slicno. I to je bio pokusaj njegove reakcija na taj potres sto je sasvim suprotno od recimo Sartreove figure intelektualca, od one velike moralne geste u kojoj on podize svoj glas i ima privilegij na istinu jer stoji na onom mjestu s kojeg se izrice istina. Tu novu koncepciju zovemo regionaliziranjem, jer intelektualaca ima u svim podrucjima, a ne samo u podrucju gradjanske javnosti. Oni jednostavno moraju kao intelektualci profunkcionirati na mjestu na kojem stoje. A to znaci vec sasvim nesto drugo.

- Danas dakle u staroj ulozi zastupnika univerzalnih vrijednosti onivise ne funkcioniraju.

Intelektualci se i dalje zele drzati te stare uloge i to je jasno doslo do izrazaja i na nasem skupu. Diskusija ondje nije prema mom misljenju otisla dovoljno daleko, jer su intelektualci koji su tamo dosli do rijeci reproducirali taj stari mit o sebi. A tamo nisu bili samo teoreticari nego takodjer novinari i politicari, sto je prosirilo diskurs. Svi su ipak bili jedinstveni u tome da intelektualci ne moraju moralno intervenirati, dakle, da se ne bi smjeli povlaciti na poziciju ciste covjecnosti. Jedna frakcija je inzistirala na tome da intelektualci trebaju istupati sa svojim znanjem, sa svojim sadrzajima, kao prosvjetitelji dakle, u svojoj punoj kompetentnosti. Drzim da je rijec o jos jednoj iluziji. Za mene ili bolje, za drugu frakciju, intelektualac je specijalist imaginarnoga. On radi na onom momentu u kojem se drustvo konsolidira, u tocki kolektivne tvorbe identiteta. Rijec je o onome sto proizvodi sveze, onu povezanost na temelju koje se neko drustvo drzi skupa i u toj tocki interveniraju inteletualci, u onome sto mozemo nazvati cementom nekog drustva. To je njihovo specijalisticko podrucje, to je onaj vrt koji oni obradjuju, a ne navodna istina ili sadrzajna kompetentnostu nekoj stvari. Do toga dolazi tako da se proizvode simbolicke pozicijekoje se onda markiraju i zaposjedaju i to je vaznije od onoga o cemu intelektualcigovore. Njih ionako nitko ne slusa i to sto kazu je relativno irelevantno,svakako daleko marginalnije no sto se inace misli. Rijec je o onome stoje Sebastian nazvao tajnom drustva, tajnom koja drustvo drzi naokupu. Intelektualci su onda prevoditelji te tajne. U tom shvacanju ulogeintelektualca doslo je i do generacijske podjele. Stariji su se drzalione koncepcije prema kojoj intelektualac ili zastupa neku opcu istinu,ili demonstrira kompetentnost u nekoj stvari, ili je pak poboljsavateljsvijeta, dakle neka vrsta boljeg, covjecnijeg, covjeka. Mladja generacijazastupala je koncepciju koja je kruzila oko tog pojma imaginarnog i tunije bilo razumijevanja izmedju te dvije pozicije.

- Nije li to bilo malo odvec spekulativno za staru generaciju, nisuli htjeli nesto jednostavnije, jasnije, odredjenije?

Ne, to im je bilo prekomplicirano, jer oni to nisu htjeli, oni nisuhtjeli prihvatiti tu ulogu, bilo im je to premalo, ta uloga bi im odvectoga oduzela.

- Sto je toliko neugodno na toj novoj ulozi?

Intelektualci su se navikli povlaciti na sigurnu poziciju kompetentnosti.Na skupu se tako pojavio i jedan intelektualac koji je po zanimanju kirurg.I kada sam ga predstavila svima su zablistale oci. Napokon netko tko predstavljaobjektivno mjerljivo znanje i umijece. Prekrasno, to je bilo ono za cimsu svi ceznuli. Taj diskurs kompetentnosti intelektualaca ima tu ceznjuza objektivnom formom, priznatim znanjem i sposobnoscu. Koncepcija kojuzastupa mladja generacija daleko je trezvenija.

- Sto se je zapravo u drustvu promijenilo i sto je pretpostavka teizmijenjene uloge?

Moderni mediji na primjer, oni su promijenili ulogu intelektualaca.Ili, ako cemo govoriti s Baudrillardom, ne moze se vise reprezentiratineka stvarnost koja bi bila unaprijed dana, takva stvarnost vise ne postojii onda ne moze vise postojati funkcija reprezentanta te stvarnosti. I toje potres koji je uzdrmao tradicionalnu ulogu intelektualca. Drugi moment,i o tome je govorio moj referat, bio je slucaj Botha Straußa,odnosno desnicarskih tendencija medju intelektualcima. Rijec je o tomeda se dogodilo nesto sto je u posljednjih tridesetak godina medju intelektualcimabilo relativno nezamislivo, naime jedan jasno izrazeni okret udesno.

- Taj okret medjutim zbio se prije na podrucju kulture, nego politike.

Problem s kulturom je u tome sto se pitanje drzave iznova postavlja.Chantal Mouffe, na primjer, u jednom svom recentnom clanku isticeda je doslo do promjene u funkciji drzave, da drzava, govoreci sasvim grubo,vise ne moze obavljati svoju staru sveobuhvatnu ulogu. Stvorena su sirokai snazna podrucja civilnog drustva koja funkcioniraju na na celu samoorganizacije.Drzavi dakle izmice funkcija centralne regulacije drustva dok se sve vecidio organiziranja drustvenog zivota premjesta u ta, od drzave neovisnapodrucja koja ona uopce vise ni ne zamjecuje. To pomicanje desnica je boljei brze shvatila. Otprije otprilike petnaestak godina zbila se promjenaparadigme i otada ljevica pocinje braniti drzavu, a desnica koja je vecodavno shvatila da to s drzavom vise ne funkcionira bacila se s tog razlogana kulturu, jer tocno zna da se u podrucju civilnog drustva koje nije sredisnjesmjesteno i koje nema vidljivu naredbodavnu strukturu, posredstvom kulturedaleko bolje da upravljati nego posredstvom drugih mehanizama. Rijec jeo podrucju kojim se dakle ne moze u klasicnom smislu politicki upravljati,i koje potrebuje drugacije shvacanje politike.

- Ovdje smo kod pojma kulturne hegemonije koji potjece od Gramscija,ali ga je prisvojila desnica i veoma spretno barata njime.

Ne naravno zato sto je desnica daleko pametnija, nego zato sto ima drugepotrebe i druge ciljeve. U Njemackoj i Austriji, kao specijalnim slucajevima,desnicari znaju da na drzavnoj razini ne mogu postici vise nista, jer odmahpotpadaju pod udar zakona koji ostro sankcionira ponovno ozivljavanje nacizma.U Francuskoj i drugim zemljama je dakako drugacije. Pretpostavljam da jeta njihova inteligencija i spretnost nastala iz ove nuzde, ali da ona danasodgovara realnoj situaciji koja nije karakteristicna samo za ove zemljenego vazi kao opca pojava. U vremenu u kojem s jedne strane vlada silnaglobalizacija na ekonomskom planu,a s druge jednako tako snazna regionalizacijapolitickog aparata, tako da taj politicki aparat nije vise u potpunostisposoban za funkcioniranje kad je rijec o cjelini drustva. To dakle stoje kod desnice bila puka nuzda slucajno se poklopilo s cjelokupnom situacijom.U tom smislu pomaze nam i Gramscijev pojam kulturne hegemonije. Najprijezato sto nam pokazuje kako je jedno popriste zbivanja koje je do sada shvacanokao dekoracija, kao ornament politickoga, najednom postalo izuzetno vazanelement. Gramscijev pojam pomaze nam shvatiti sto se je bitnoga dogodilo,odnosno to da se danasnja moderna drustva ne konsolidiraju u prvom reduposredstvom represije, kako se jos velikim dijelom mislilo 68., nego dalekosuptilnijim mehanizmima, naime tako da proizvode odobravanje. Rijec jedakle o jednoj suptilnoj formi moci koja ne funkcionira posredstvom prisilenego uspijeva integrirati se u covjeka, tako da imamo ono staro jos odSpinoze postavljeno pitanje: zasto ljudi odobravaju svoje ropstvo. Stogamozemo reci da kulturu desnica shvaca prije svega kao popriste borbe, daklepodrucje mobilizacije i akcije i da je do te spoznaje dosla prije negoljevica.

- U Austriji desnica otvoreno istupa s tezom da je zrtva lijeve kulturnehegemonije koju podupire drzava.

Tu tezu valja dovesti u pitanje. Ovdje u Austriji za desnicu, Haiderovuna primjer, lijevo je sve sto stoji lijevo od njih, dakle i narodna strankaje za njih ljevica. U Haiderovu diskursu lijevo je ono sto predstavljaparlamentarnu demokraciju, za njega je demokracija kao takva vrsta ljevicarskehegemonije!



Bastard No.5
Bastard home arkzin home