"Svi ljudi su intelektualci, moglo bi se reci, (...) ali svi ljudi u drustvu ne obavljaju funkciju intelektualaca"1, upisao je Antonio Gramsci u jednu od svojih zatvorskih biljeski. Intelektualci "se obrazuju u vezi sa svim drustvenim grupama, a posebice u vezi s najvaznijim drustvenim grupama, no narocito obuhvatnu i dalekoseznu izobrazbu postizu u vezi s vladajucom drustvenom grupom."2
Takozvani "umski radnici" nisu autonomni i neovisni, nego fungiraju kao namjestenici onih konstelacija koje u nekom drustvu obavljaju politicku hegemoniju. Oni ne sire ideolosku opsjenu, nego razrauju nacine zivota i elemente znanja bez kojih se drustvo ne bi moglo drzati skupa . Oni proizvode smisao i orijentaciju te upravljaju njima.
Usprkos toj Gramscijevoj primjedbi, to to je naizgled poznato, intelektualci i njihova funkcija, ostaje mi strano. Izraz 'intelektualci' ne opisuje naime nikakvu kategoriju koja bi se dala definirati u smislu socijalne strukture. Ne mozemo ju taksirati niti prema prihodu, niti prema pozivu i ugledu. No, da li se intelektualci uopce mogu socioloski odrediti? Akademska titula i mjesto na sveucilistu sami nisu za to dostatni, jer nekog profesora slavistike na bilo kojem evropskom sveucilitu tesko bismo mogli automatski smatrati intelektualcem. Kako se dakle postaje intelektualac?
To pitanje je, i to zelim unaprijed napomenuti, i stoga neugodno, jer je onaj koji pita vec sadrzan u njemu. U najmanju ruku ono izgleda da izaziva neku vrstu priznanja:
"I ja sam isto ...",
ili: "Ne, ne naprosto intelektualac, nego ..."
Mozda takodjer: "U mojim mladim danima bio sam, ali danas ..."
citav set rituala, diskurzivnih i fizickih vezuje se uz pitanje o intelektualcima, rituala kojima ne mogu uteci cak ni tako da jednostavno sutim.
Teskoca teme "intelektualci", kojima se jednom predbacuje da sute, a drugi put da previse pricaju, sastoji se u tome da je ona, ta tema, okruzena intenzivno nabijenim konceptima i utopijama, izgubljenim iluzijama i bijesnim optuzbama. Stupci ne samo nedjeljnih priloga velikih novina i magazina sadrze uvijek iznova optuzbe zbog sutnje ili odvec opreznog govora intelektualaca. Ocigledno je da nesto ipak o njima ovisi. Autori tih optuzbi: takodjer intelektualci.
Ovaj prividni paradoks ima medjutim metodu: to da intelektualci govore o sebi takodjer onda i upravo onda kada prstom pokazuju na druge intelektualce, stvar je "refleksivne trake" (Alex Demirovic) koja oblikuje diskurs intelektualaca. A time i subjektiviranje kao takvo. Intelektualac postaje intelektualcem na taj nacin da se s tim mjestom identificira ili kontraidentificira, ukratko tako da pocinje misliti o sebi. Diskurzivna logika koja potom slijedi i koja se svom silom namece ostavljajuci zbog toga dojam da je neizbjezna, autorizira glas intelektualaca, tako kako ga se cuje, kao glas zagovornika kriticke, istinom obvezane javnosti. Tek u njoj naime partikularno zauzimanje stava bilo kojeg individuuma biva poopceno do razine nekog problema i uzdignuto do potencijalno opce pristupacnog dobra.
Imaginarni prostor koji opisuje to razumijevanje javnosti, zaposjedaju u nasem drutvu razliciti mediji. Oni ne djeluju kao puke instancije posredovanja i razdjeljivanja, nego rasipaju i rekombiniraju polifoniju drutva u rutinizirane nacine govora. "Specijalisti za opcenito", to bi intelektualci prema jednom odredjenom konceptu trebali biti, upuceni su na te medijske rutine, na jedan poredak na cijem nastajanju oni, intelektualci, suradjuju cak i kao njegovi kriticari. Bilo u kritici ili ne, glas intelektualaca mora, da bi se mogao cuti, biti osnazen drugim glasovima to pak implicira neki simbolicki proces.
Bez tog posudjenog autoriteta njihovi bi govori zvucali u najmanju ruku isprazno i beznacajno. Ipak ostavimo za sada otvorenim, otkuda oni stvarno dobijaju tu autorizaciju. Ono to je ipak sigurno, jest da intelektualci moraju prethodno ovladati jednim odredjenim umijecem, tzv. "code-switching", barem onda kada se pojavljuju na medijskoj povrini. Njihovi govori su, u osnovi uzeto, prijevodi iz jednog specijalistickog jezika (koji moze biti znanstveni ili umjetnicki) u medijski kod koji potom medijski recipijenti iznova prevode u svoj vlastiti jezik svakidanjice. Oni koji se kao profesionalni prevoditelji mogu kretati u razlicitim kodovima nazivam profesionalnim intelektualcima3; njihov danasnji prototip su pozivi "novinara" i "publicista".
Ipak, i specijalisticki intelektualac - recimo, onaj vec spomenuti profesor slavistike - premda svoju inicijaciju dozivljava u akademskom kodu, moze postati vazan kao intelektualac u prethodno naznacenom Gramscijevu smislu i moze iskazati kolektivnu djelotvornost. Ovdje mislim na primjer na aktualnu ulogu slavista u re-konstituciji slovenskog ili hrvatskog jezika - i kako se tvrdi, nacionalnog karaktera koji u njima zivi. Ovi sekularizirani intelektualci zauzimaju mjesto onih koji su ranije bili nadlezni za konstrukciju jezika, mjesto teologa.
Podrijetlo intelektualaca upucuje, i to je moja teza, najprije na strucne teologe. I oni su radili na razlicitim razinama vidljivosti - od profesionalnih intelektualaca kao sto je bio Toma Akvinski pa do bezbrojnih svecenika u provinciji cija su imena zabiljezena samo u crkvenim spisima. Posebno je katolicka crkva umjela paziti na jedinstvo doktrine medju vjernicima i sprijeciti da se vjera raspadne na svoje dvije razlicite vrste - nizu za multitudo i visu za obrazovane. Djelatnost religioznih intelektualaca sastojala se u tome da razradjuju i cuvaju jedinstvo vjere.4
Povjesnicar Jacques LeGoff uz ovo primjecuje: "Srednjovjekovni intelektualci ne odstupaju od Gramscijeve sheme (...) U jednom drutvu koje crkva ideoloki strogo nadgleda (...) intelektualci Srednjeg vijeka su prije svega 'organski' intelektualci, vjerni sluge crkve i drzave."5 Moderna moc tumacenja koja samu sebe sekularizira, razvila se zajedno sa i u gradovima Srednjeg vijeka. Podjela rada do koje u tom razvoju dolazi - razdvajanje umskog od tjelesnog rada - tvori materijalni i ideoloki temelj za djelatnost intelektualaca. Jo jednom LeGoff: "Napori koje od 13. stoljeca poduzima intelektualac da bi dosao do udjela u crkvenoj moci (zagrizenost kojom on brani svoju legalnu situaciju kao klerik kako bi vrsio politicki utjecaj) izrazavaju njegovu volju da se pod svaku cijenu, zanemarujuci i svoje podrijetlo u stvaranju gradova razgranici od tjelesnog radnika."6
Osim kroz podjelu rada intelektualci su mogli postati djelotvorni tek posredstvom jednog loma u semiotickoj osovini zapadnih kultura, osovini pomocu koje se svijet kolektivno opaza i sredjuje. U drutvu medjutim ne dolazi samo do razdvajanja onog poznato unutarnjeg od onog tudjeg i prijeteceg vanjskog, pri cemu to vanjsko predstavlja negativni odraz drustva. Povlaci se jos jedna granica koja drustva takoreci iznutra presijeca. Ona iskazuju jednu konstantnu , ali ipak u normalnom zivotu prikrivenu "dubinsku strukturu" i jednu promjenjivu i prolaznu "povrsinu" svakidanjice. Intelektualci interpretiraju taj zastrti, u normalnim okolnostima nevidljivi poredak i dovode ga u odnos s odvec poznatom i bliskom povrinom. Bernhard Giesen, od koga sam posudio ovaj opis, definira otuda intelektualce kao one koji "umiju razotkrivati tajnu."7
U ovom kontekstu nije uopce vazno da li neka tajna stvarno postoji ili ne. O tomu mislim osobno ovo: svako drutvo raspolaze jednim praznim mjestom oko kojeg organizira "svoje" znacenje i to prazno mjesto jest tajna o kojoj govorimo. Razotkrivanje tajne, tog praznog mjesta, odnosi se na sredite drutva i opisuje to to ga iznutra drzi skupa. Dominantna referentna tocka u modernim drustvima nije teritorij koji obitava drutvo . Sredite - i na ovom mjestu upotrebljavam formulaciju Edwarda Shilsa - "ili sredisnja zona, fenomen je iz carstva vrijednosti i vjerovanja. Rijec je o sredistu poretka simbola vrijednosti i vjere koji vladaju drutvom. O sreditu govorimo stoga to je on konacan (ultimate) i nepromjenjiv; i kao takvoga osjecaju ga mnogi i onda kada tu njegovu nepromjenjivost nisu u stanju jasno izraziti."8 Kako medjutim u nekom drutvu upravo eticko srediste nije samo konacno i ireduktibilno, nego nije ni samorazumljivo i kako konsenzus bez kojega znacenja praznog sredista ne bi imala nikakvih obvezujucih efekata ne postoji unaprijed, nego je jedan proizvod i potrebuje slaganje oko razotkrivanja tajne koje se uvijek iznova mora uspostavljati. Profesionalni proizvodjaci tog slaganja - intelektualci - ne rade samo na interpretaciji onog neociglednog, skrivenog u svakidasnjici, nego i na tome da ocuvaju vlastiti monopol na svoja tumacenja onosno "licencu na tumacenje". Jer cinjenica da simbolicki poredak ukazuje na jedno takvo prazno mjesto jos uvijek ne govori nista o tome to "ispunjava" to prazno mjesto. Izobrazba jedne odredjene grupe koja polaze pravo na najvisu kompetentnost tumacenja implicira jedno autoritativno nadvladavanje drugih koji bi u to tumacenje trebali vjerovati (ili za koje se pretpostavlja da vjeruju). Sporna mogu postati ne samo znacenja sama nego i modus njihova nastanka, cinjenica naime da odredjena drustvena grupa grabi za sebe moc tumacenja i ucvrscuje ju.
Mojoj interpretaciji suprotstavlja se bezgranicni patos autonomije koji intelektualci sire oko sebe. Prema Pierreu Bourdieu intelektualac je nepolitcki (jer je bezinteresni) politicar prema modelu Emilea Zole. Bourdieu pise: "Intelektualac se pojavljuje u jednom vec konstituiranom intelektualnom svijetu koji raspolaze snaznom autonomijom koja implicira i odbijanja, (...) zato jer ne priznaje nikakvu drugu legitimnost osim iskljucivo intelektualne".9
Ova teza ne pogadja stvar vec na jednoj fenomenolokoj razini. Intelektualni svijet nije homogen i kroz njega protezu se borbene linije i razlike. Kako tajna ne lezi otvorena na svjetlu dana i kako su mjerila pomocu kojih se moze doci do nje nesigurna i upitna, postoji jedan demeljni disenz o konsenzusu. Taj spor niposto ne pocinje tek s razvojem gradjanske javnosti i prosvjecenosti, nego se prikrivao iza samostanskih zidova Srednjeg vijeka i u teoloskom odijelu.
U toj borbi - a o cemu drugome osim o borbi bi ovdje mogla biti rijec? - ne odlucuje moc boljeg argumenta koja navodno vlada intelektualnim univerzumom. Naprotiv, ona muka na koju se intelektualci uvijek iznova zale sastoji se upravo u tome da se njihova tumacenja ne razumijevaju iz njih samih, snagom njihovih argumenata. Da bi u drustvu postali djelotvorni moraju biti priznati najprije oni sami, a potom i njihova tumacenja, cime onaj intimni odnos prema istini na koji se oni uvijek iznova pozivaju kao na srz svoje intelektualne legitimacije povlaci za sobom dvije nove veze: onu s politikom i onu s publikom. Na tu upucenost na druge zali se takodjer i postmoderna u kojoj jedva da ima jos netko tko bi tvrdio da siri "istine". Rijec je jos samo o "priblizavanjima" istini.
Zbog toga, kako kaze Alex Demirovic, ostaje "obrana vlastite autonomije puka gesta"10 koja zaobilazi cinjenicu da su intelektualci drustveno vezani i da u drustvu rade kao "politicari tajne". Intelektualci su bili i jos uvijek su situirani u politickim odnosnima snaga. Ta tvrdnja ne vazi za takozvane mandarine kako je u Njemackoj do pocetka nacionalsocijalizma nazivan onaj sloj ucenih koji je nasao svoje mjesto u drzavnoj sluzbi11. Cak i kada uzmamo prosvjecenost kao najznacajniji zahvat u intelektualni krajobraz onda vidimo da su se i ondje, poredani u genealoski niz, intelektualci ideoloski veoma razlicito smjestili: prosvjeceno-patriotski, kao romantici, demokratski-revolucionarno, realpoliticki nacionalno, narodski, antisemitski, socijalisticki ili populisticko-nacionalisticki - ukljucujuci sve zamislive kombinacije i individualne lomove12. Nasuprot ideolsokog "zaklinjanja" intelektualaca - da su autonomni subjekti koji stoje s onu stranu drustvenih mehanizama - oni su upleteni istodobno u kolektivne procese i drustvene pokrete u kojima dolaze do priznanja od svoje publike; kao politicari tajne oni su kroz svoje znanje dio sistema moci i otuda pokusavaju zadobiti priznanje konkretne politicke moci koja pak sa svoje strane potrebuje njihova tumacenja . Taj konsenzus oko tajne stvara se tek kao kristalizacija uzajamnog odnosa izmedju intelektualaca, politike i publike - i oko njega se neprestano vodi borba odnosno moze se voditi borba.
1 Antonio Gramsci, Marxismus und Kultur, Hamburg 1987., str 59.
2 Isto.
3 Izraz "profesionalni intelektualci" upotrebljava i AntonioGramsci. On im pripisuje sposobnost kombiniranja indukcije i dedukcije,sposobnost koju su s vremenom stekli. "Intelektualac je 'profesionalac'(...) koji poznaje funkcioniranje vlastitog specijaliziranog stroja; oniima svoje 'vrijeme naukovanja' i svoj 'Taylorov sistem'." (Gramsci,isto, str. 84)
4 Gramsci, isto, str. 78.
5 Jacques LeGoff, Die Intellektuellen im Mittelalter , (Intelektualciu Srednjem vijeku) Stuttgart 1987.
6 LeGoff, isto, str. 176.
7 Bernhard Giesen, Die Intellektuellen und die Nation. Eine deutscheAchsenzeit , Frankfurt/M., str. 69.
9 Pierre Bourdieu, Satz und Gegensatz. Ueber die Verantwortung desIntellektuellen , Berlin 1989.
10 Alex Demirovic, Führung und Rekrutierung. Die Geburt desIntellekuellen und die Organisation der Kultur , u: Walter Prigge (Hrsg.),Städtische Intellektuelle, Frankfurt/M., 1992, str. 75.
11 Fritz K. Ringer, Die Gelehrten. Der Niedergang der deutschen Mandarine1890-1933 , Stuttgart 1983.
12 Ta se tipologija naslanja na genealogiju njemackih intelektualacaod prosvjecenosti do Weimarske republike, kako su je prikazali BernhardGiesen, Kay Junge i Christian Kritschgau. Usp. "Vom Patriotismuszum völkischen Denken: Intellektuelle als Konstrukteure der deutschenIdentität", u: Helmut Berding (Hrsg.), Nationales Bewusstseinund kollektive Identität , Bd.2, Frankfurt/M, str. 345-393. Odpocetka politicke romantike nailazimo na brojne biografije u kojima je pojedinimsubjektima bilo svejedno kojem vladaru sluze ili su pak kruzili po tzv."ustanovm luku".
Bastard No.5
Bastard home arkzin home