Rat u kulturi



pise: boris buden [buden@ping.at]

Mark Terkessidis

Kulturkampf: Volk, Nation, der Westen und die Neue Rechte

[Borba u kulturi: Narod, Nacija, Zapad i nova desnica]

Kiepenheuer & Witsch, Koeln 1995.


Prazno mjesto refleksije najtuznije je poglavlje eksjugoslavenske, a napose hrvatske ratne pripovijesti. I taj gubitak misljenja prije ili kasnije zaboljet ce vise no gubitak ljudskih zivota i materijalnih dobara. Svasta se je radilo, politiziralo se i ratovalo, divlje se je urlalo i tiho u strahu saputalo, pisalo se takodjer, prozno i poetski, daleko- i kratkovidno, zlocinacki i covjekoljubivo, dogadjaji su se i opjevali i oplakali - ali se nije, ni u jednom trenutku se nije mislilo i nista, bas nista od silnog zbivanja nije osmisljeno. Zato ce sutra svaki spomen na dogodjeno kolikogod bio napuhan do povijesne velicine, i mitologiziran do jedinstvene tragicnosti ostati zauvijek obiljezen tom prazninom uma i razuma, tim izostankom misljenja uz koje nuzno ide i onaj bajgesmak (prikus?) autenticne ljudske gluposti. A glupost se nije samo mogla, ona se je i morala izbjeci.

Folija racionalizacije u koju je umotan "hrvatski slucaj" sasvim je tanka. Pricica o tisucljetnoj povijesti nacije, o jednako tako tisucljetnoj zelji za drzavom koja se eto sada, napokon, ostvarila, o konacnom rjesenju jednog navodno kljucnog pitanja manjine-ometala, ta pricica nametljivo dekorirana supljim frazama o demokraciji, slobodi i svjetskopovijesnoj jedinstvenosti, nije samo neotporna na vec sasvim jednostavnu trezvenu analizu, ona je u svojoj biti nekomunikativna - mozete ju primiti na znanje, mozete u nju vjerovati ili ne, ali ne mozete s njom diskutirati. Ona je samodovoljna, kao nedirnuta unutarnjost jednog gluhonijemog univerzuma.

Konkretno to znaci ovo: "hrvatski slucaj", dakle politicka i kulturna, ukratko, povijesna situacija Hrvatske ni u jednom trenutku nije nasla svoj izraz u idejama i pojmovima koji bi korespondirali s politickom, kulturnom, povijesnom situacijom danasnjeg svijeta . Mi ne samo da ne znamo, mi nismo ni pokusali shvatiti kakve veze ima to sto se dogadja u nas s dogadjanjem u svijetu, tj., s dogadjanjem samoga svijeta! Bez te dimenzije intelektualne kontekstualizacije nikakva refleksija nije moguca i mi zbog toga uopce ne znamo sto je zapravo to sto nam se dogodilo i sto nam se jos uvijek dogadja.

Terkessidisov Kulturkampf (Borba u kulturi) primjer je potpuno suprotnog odnosa refleksije i povijesne zbilje. Ta knjiga govori o svemu onomu o cemu se u nas intelektualno suti, ona zivo misli o problemima koje mi praznoglavo zivimo. U kakvom odnosu stoje danas politika i kultura?, kakva je njihova uloga u tvorbi identiteta?, kako se medjusobno odnose rasizam i kulturni (odnosno nacionalni) identitet?, koju ulogu u tim pitanjima igra suvremena drzava i na kojim nacelima se ona reproducira?, sto je danas lijeva, a sto desna politika i u cemu se primjerice one poklapaju?, gdje je danas teziste najvece drustvene napetosti?, itd.

Neposredan predmet Terkessidisove analize jest aktualna njemacka kulturna i politicka scena, od onoga sto govore i pisu danasnji njemacki intelekutalci i politicari do fenomena muzicke subkulture, nazirocka na primjer, ali u kontekstu francuske teorije i njemacke intelektualne tradicije.

Teorijska sredstva za takvu analizu ocuvana su i odnjegovana unutar glazbene subkulture - Terkessidis je bio urednik glazbenog underground casopisa SPEX. Svoju teorijsku socijalizaciju on zahvaljuje uglavnom francuskim filozofima ( Sklovski, Lyotard, Foucault, Irigaray, Deleuze, Guattari ), ali i tradicionalnijim politickim teoreticarima (Poulantzas, Hirsch). Sto se pak tice intelektualne pozicije s koje govori, Terkessidis ju ne vidi negdje izvan predmeta analize, u nekoj sferi "vise istine". Definiciju intelektualca kakvim se smatra preuzima on od Slavoja Zizeka. Mjesto modernog intelektualca je u "rupi" koja se nikada ne zatvara. Zizek je tu rupu usporedio s onom rupom na rumunjskoj zastavi s koje je izrezan komunisticki simbol.
"Najveca duznost intelektualca je da nepokolebljivo ostane na mjestu te rupe takodjer onda, stovise, upravo onda, kada se novi poredak ('nova harmonija') stabilizira, jer to je jedini nacin na koji moze zadrzati distancu prema vladajucem simbolu."

Terkessidis u prvom redu analizira pojavu koja vec dulje vrijeme bitno obiljezava intelektualnu klimu Njemacke i Zapada opcenito, (posebice kad je rijec o sve izrazenijim desnim tendencijama unutar suvremene intelektualnosti) - premjestanje tezista drustvene napetosti i politickih sukoba u sferu kulture . Danas je kultura, posebice za novu desnicu, najodlucnije popriste politicke borbe. Korijeni ove kulturalizacije politike sezu do njemackog romantika Herdera. Kultura, kako ju vidi Herder, otjelovljenje je objektivnog duha naroda, (oblici zivota, djela, posebice jezik), "genetski duh i karakter naroda". Herderova, u osnovi defanzivna koncepcija kulture odlucujuce je utjecala na razvoj njemackog nacionalizma koji nastaje "neovisno o borbi za demokratska gradjanska prava, upravo u razgranicenju prema vanjskom neprijatelju u 'oslobodilackom ratu' za osebujnost vlastite kulture, dakle kao 'manjinski partikularizam'".

Daljnji razvoj Herderove koncepcije kulture, preko njemacke historijske skole, kulturne morfologije etnologa Lea Frobeniusa sve do weimarske desnice i Treceg Reicha nepogresivo ide u pravcu mijesanja pojmova (nacionalne) kulture i krvi. »istoca jednoga uvijek je za sobom povlacila cistocu drugoga!

Poslijeratna revitalizacija ovog u osnovi herderovskog koncepta kulture prolazi kroz zanimljiv pojmovni proces. Koncem sezdesetih francuski teoreticar nove desnice Alain de Benoist preuzima jedan vazan pojam marksisticke filozofije - pojam kulturne hegemonije Antonia Gramscia. Gramsci je, kao sto je poznato, napustio koncepciju apriornog jedinstva klase i zamijenio je koncepcijom "povijesnog bloka". Stvar vise nije u prici o jednoj klasi koja uz pomoc drzavne represije drzi u potlacenosti drugu klasu. Vladati posredstvom hegemonije znaci istodobno zauzimati citav niz drustvenih pozicija. Gramsci anticipira razvoj "civilnog drustva" s njegovom velikom decentralizacijom moci, s podrucjima u kojima hegemonija ne dolazi izravno od drzave, nego se reproducira i obavlja posredstvom skole, obitelji, kulturnih organizacija itd. I sto sad cini Benoist s idejom da se drustvena moc moze koncentrirati u podrucju kulture? Najprije ustanovljuje da moderna liberalna drzava "... ukoliko je pluralisticka, dakle mjesto slabog konsenzusa" olaksava upletanje intelektualaca u politiku. Politicka borba prenosi se za Benoista u sferu kulture, stovise, on misli da se ta politicka borba dobiva ili gubi u vidu "rata u kulturi" koji ce odluciti intelektualci. I tu lezi bitna razlika izmedju nove i stare desnice. Tehnokratski konzervativci, "stara desnica" vidjeli su u kultrunoj inovaciji i subverziji direktan napad na vrijednosti i nacela koja su zastupali. Benoist, naprotiv, pozitivno vrednuje ove elemente - za njega oni su medij unutar kojeg se moze doci do drustvene moci. Uzmemo li u obzir desni antiintelektualizam jednog Gehlena ili Schelskoga, kojega je izvor teza o lijevoj intelektualnoj hegemoniji u modernim drustvima - teza prihvacena medju konzervativcima vec od kraja sezdesetih - dolazimo do danasnje situacije koja iznova evocira staru herderovsku koncepciju kulture: 'oslobodilacki rat' za osebujnost vlastite (nacionalne) kulture koji su poveli danasnji desni intelektualci iznova nastupa, kao u Herdera , u vidu 'manjinskog partikularizma', dakle kao borba protiv lijeve kulturne hegemonije koja se tumaci kao strani, izvanjski element koji ugrozava cistocu nacionalne kulture/nacionalnog identiteta.

Promjena tendencije, ta desna retorzija, najbolje je izrazena rijecima kojima je konzervativni, desni casopis Criticon pozdravio pojavu takodjer desnog ali subkulturno orijentiranog casopisa Junge Freiheit (Mlada sloboda): "Ono odlucujuce je, zaposjesti polozaje u pretpolitickom prostoru: samo vitalna subkultura dugorocno garantira postizanje vlastitih ciljeva."

Velika vrijednost Terkessidisove analize je i rusenje iluzija o postojanju nekakve autenticno lijeve, multikulturno orijentirane inetelktualne odnosno kulturno-politicke koncepcije. On je jasno pokazao kako se na pitanjima kulture i politike multikulturalizam potpuno priblizio tzv. desnom "etnopluralizmu". Ovo neobicno preklapanje novodesnog i lijevo-liberalnog diskursa moze se shvatiti samo analizom karijere koju pojam kulture stvara od kraja sezdesetih do danas.

Zadaca misljenja, kako ju vidi Terkessidis , ujedno i njegov odgovor na postavljeni problem je: vratiti se na teorijskoj razini jednoj analizi drustvenih odnosa koja se ne bi izgubila na stranputicama bilo moralistickog zanovijetanja, bilo one nezrele "kritike ideologije" koja na staticni nacin tzv. kulturnu nadgradnju izvodi iz tzv. ekonomske baze. Rijec je o tome da se

".. procesi koji se naizgled neproblematicno prikazuju u vidu 'borbi u kulturi' iznova dovedu u vezu sa drustvenim, politickim i ekonomskim prilikama, a da se pritom nikako ne narusi autonomija kulture."

Terkessidisova analiza, pojmovi koje rabi, metode i mehanizmi tumacenja kojima se sluzi te naposljetku zakljucci do kojih dolazi bacaju novo svjetlo na veliki dio drustvenih, politickih i posebice kulturnih zbivanja u nas. No najprije nam omogucuju da ono sto se u nas dogodilo i sto se jos uvijek dogadja zamislimo u sasvim drugim pripovijestima. Terkessidis potice misljenje na avanturu i provocira ono najvrijednije u njemu - slobodu. Kroz prizmu njegove analize i o nasoj postojecoj stvarnosti moze se misliti bitno drugacije.



Bastard No.5
Bastard home arkzin home