Rastko Mocnik: Extravagantia II, Koliko fasizma?
Studija humanitatis minora,
Ljubljana 1995., 137. str.
Sjecate li se jos kada je urednistvo casopisa Erazmus, prije koju godinu dana potpisalo clanak u kojem se ukazuje na opasnost od fasizma u nas. Na reakciju koju je tvrdnja u javnosti izazvala brzo su se uklonili diskursu poznatom jos iz samoupravnog sistema, po kojem postoje negativne tendencije koje bi mogle prevladati , ukoliko zdrave snage ne poduzmu odlucne mjere da fasistoidne ispade zaustave! Rusenje tabua sutnje o nasem danasnjem fasizmu, pokrenuto u jednom "casopisu za kulturu demokracije", tako je samo sebi odmah i oduzelo rijec koju si je dalo, delegiravsi svoju "vjeru" u potpunosti "institucijama sistema" !
U Sloveniji neki se nisu zadovoljili takvom igrom. Briljantna studija Rastka Mocnika o suvremenom slovenskom fasizmu vrlo je upotrebljiva u sirem postjugoslavenskom prostoru, a narocito u Hrvatskoj, gdje cum grano salis, moze postaviti mnoge stvari na svoje mjesto.
Mocnikov teorijski konstrukt vrti se oko dvije pojave:
1. oko mogucnosti uspona krajnje desne politike ,
i 2. oko mogucnosti fasizacije vladajuce kulture .
Uzete svaka zasebno pojave ne bi morale biti stvarno opasne. Tek zajedno stvorile bi pretpostavke da fasizam "zavlada". Obje pretpostavke vec su na djelu i zato pravo pitanje nije hoce li ili nece biti fasizma, vec koliko fasizma ? Jer s fasizmom nam je zivjeti, tako je uostalom i u "opjevanoj" Evropi, no demokracija je ono drustvo koje fasizmu brani onaj odsudni korak, da "zavlada" . Zatiranje ljudskih prava, rasizam, neprijateljstvo, nepovjerenje, nasilnost, zloupotreba vlasti, stalno izvanredno stanje... "Pa sve to vec imamo", sloziti ce se najbrze oni "razocarani u politiku". A upravo je o njima ovdje rijec.
Mogucnost da fasizam postane masovan je strukturna i nije lisena paradoksa. Politicki sistem parlamentarne stranacke demokracije tek sto je uveden sustigao je i u nas svoju suvremenu povijesnu ravan, ravan temeljne povijesne krize parlamentarne demokracije . Masovno razocaranje stranackom politikom moze postati vazan faktor u raskrajanju parlamentarne demokracije i ustavne drzave. S druge strane "masovnost" sadasnjeg razocaranja omogucena je nekadasnjom masovnom "vjerom". "Povjerenje" u sistem, njegova drustvena legitimiranost, jedan je od glavnih uvjeta da sistem funkcionira. Ideolosku ulogu legitimiranja u novom sistemu izborila si je vec i u prijasnjem vladajuca kultura - nacionalna kultura. U borbi za hegemoniju ona se radikalizirala i u njoj su prevladale nacionalisticke komponente. Tu je prvi paradoks. Ulogu masovnog legitimatora demokratsko g politickog sistema obavila je u temelju nedemokratska nacionalisticka kultura! S iste podloge drustvo se odaziva na "krizu demokracije".
Kulturna pozadina koja proizvodi i cuva potrebnu fikciju demokratskog procesa, omogucujuci njegovo stvarno odvijanje, u nas delegitimira fikciju u ime "zbiljskosti" (afere, skandali, resentimant). Nacionalisticka kulturna hegemonija u svojoj legitimacijskoj ulozi jedan je od uzroka krize demokracije, njena "kritika demokracije" nije produktivna, vec destruktivna.
Tako put u srediste fasizogenih procesa vodi i Mocnika zaobilaznicom. Pravo je cudo, smatra on, da pozornost javnosti nije izazvao fenomen koji cemo nazvati skolsko citanje. Skolska knjizevnost danas je ono "podrucje", onaj "visak" koji preostaje kada oduzmemo sva strucna podrucja i njihove strucne jezike, "ovojnica mudrosti", jezik bez funkcije, neupotreban, blagoglagoljiv hraneci govor, storage language, skladiste u kojemu nije nista pohranjeno , centralni govor u svemiru govora nacionalnog drustva. "Nacionalni" jezik matrica je moguce prevodivosti svih mogucih diskursa, a diskurs skolske knjizevnosti nulti je stupanj razlike pojedinog diskursa i njegove sveobuhvatne matrice. U "nacionalnoj situaciji" skolska knjizevnost unaprijed je privilegirana ideoloska "forma", diskurs ideoloske dominante. Zato se borba za ideolosku hegemoniju kristalizira upravo oko zaposjedanja polozaja skolske knjizevnosti!
U demokraciji "povjerenje" je heteronomno u odnosu na ono sto omogucuje, tj. vjera u politicare omogucuje njihovo djelanje. Ako tu heteronomiju ne ublazava "skepticko povjerenje" u demo kraciju uopce, politicki zivot lako se izrodi u konfesionalni, u sukob "na noz", jer na sto da se osloni vjera onih koji su izgubili "vjeru u demokraciju". Antidemokratski populizam psihologizira politiku, proizvodi mase i vodju. No, klasicna "psiholoska" teorija fasizma nece nam biti dovoljna. Da bi se masovno psiholoska nastrojenost razvila u pravi fasisticki pokret potrebno joj je jos jedno dodatno svojstvo. Taj umetnuti clan mora izgledati "nepoliticki", jer cijela formacija ishodi iz "razocaranja politikom", mora izrazavati "iskustvo zajednice" na ravni na kojoj vrijedi nekakav povijesni konsenzus koji ce ostavljati utisak ideoloske neutralnosti i nepoliticnosti. I taj umetnuti clan upravo je spominjani prazni "hraneci govor" skolske knjizevnosti.
Da skolska knjizevnost pomaze u fasizaciji sokantna je spoznaja. Nista manje sokantno nije gledati kako se naprave skolske knjizevnosti i njeni zastupnici preobrazavaju u faktore fasizacije. Skolska knjizevnost nije sama po sebi fasistoidna. "Fasizogenom" postaje samo u odredjenom spoju, u povezanosti s dovoljno sirokim populistickim desnim politickim ekstremizmom .
Kako taj spoj funkcionira? Skolska knjizevnost po svome statusu je usmeno-pismeni govor, koji pripada polju estetskog. Estetska ideologija koja se plete oko trzisne proze znacajan je anakronizam. Oba svojstva skolske knjizevnosti, da je usmeno-pismena i da je estetska, krizaju se u strukturi "vjerovanja", karakteristicnoj za nasu civilizaciju. To je vazno jer skolska knjizevnost nije samo roba na trzistu, vec i institucija, medju nacionalnim institucijama jedna od temeljnih. Podrucje nacionalne kulture, nacionalne drzave "izuzima" se od trzista . Gellnerovim rijecima receno, nacionalna drzava temelji na nacionalistickom zahtjevu: "Jedna kultura - jedna drzava, jedna drzava - jedna kultura" . Kada znamo koliko jedna drzava treba standardizirani jezik i skolski aparat, s poukom jezika i knjizevnosti u sredistu, shvatiti cemo drzavotvorni znacaj skolske knjizevnosti. Ona je glavno orudje kulturne hegemonije, bez koje drzava koja tezi kulturnoj "unifikaciji" ne moze prezivjeti.
Struktura vjerovanja u estetskoj ideologiji od odlucnog je znacenja za mogucnost fasizma.Benjaminova teza da je fasizam estetizacija politike zadobiva neslucenu proteznost. Naime, u estetskoj ideologiji slobodno se sumnja u svakog pojedinog umjetnika ili umjetninu, ali i magijski vjeruje u snagu umjetnosti "uopce" . U tom podrucju identicni smo civilizacijama koje prakticiraju magiju, usmenim kulturama. Dolazimo do paradoksa: pismenost koja vrijedi za "umjetnicku pismenost" pretpostavlja strukturu povjerenja usmenih konteksta! "Vjera" u lijepu knjizevnost nema naglasak na "knjizevnosti" , vec na "ljepoti". Protuslovlje usmene strukture vjerovanja i pisane prakse proizvodnje i upotrebe tjera literarni stroj kroz razne estetske formacije... Nutarnje proturjecje daje literaturi snagu da prezivi pod pritiscima kapitala, drzave i skole, ali je upravo iz istog razloga u svojoj kanoniziranoj, institucionaliziranoj inacici orudje gospodstva kojega se nije odrekla jos ni jedna vladajuca klasa. Fasizogeni ucinci "skolske knjizevnosti" proizlaze iz najtvrdjeg materijalnog opstanka usmene ideolo gije na pisanom podrucju. U tome je strateski znacaj utvrdjenog polozaja usmenosti na polju pismenosti za razna mracnjastva, autoritarizme, antiintelektualizme i primitivizme, danas i za fasizam. Jer struktura vjerovanja te knjizevnosti uklapa se u vrijeme kada mase ne vjeruju u politiku "uopce", a vjeruju nekim pojedinim politicarima. Skolska knjizevnost institucionalizacija je strukture vjerovanja koje je zrcalni odraz ideologije "razocaranja u demokraciju ". Kao institucija ona pribavlja "vjerovanje uopce " i omogucuje "kriticnost u posebnom ". Kada ta naprava podupre nekog pojedino g politicara, pribavlja mu najmocnije heteronomno "vjersko" utemeljenje koje je u nasoj kulturi mo guce.
Ucinci su zaista strasni. Skolska knjizevnost kao nepoliticki "hraneci govor", koji tek omogucava uspostavu svemira govora, politickom govoru pripisuje vrijednost podlo ge na kojoj su sukobi tek moguci. Tako njihova politicka narav postaje spram te podloge dru gorazredna. Politicar koji uspije prisvojiti tu podlogu ima sve uvjete da njegova pozicija postane nad-politicka!
Takovu "nad-politiku" konkurentske politike ne mogu napadati, jer si je ona prisvojila podlogu svakog politickog i javnog dijaloga . Prije politicki sukobi sada postaju "konfesionalni", sukobi "na noz". Dijalektika obracuna postaje paklena. Osvetnici i samani pocinju istjerivati vraga komunizma. Ne mari sto je nova politicka klasa sastavljena pretezno od starih aparatcika! "Tjeranje" ionako ima samo simbolicku, izvan-politicku funkciju. S fasistoidnom politikom nije se vise moguce obracunavati frontalno. Potreban je izvanjski povod i upravo zato odstranjenje pojedinog predstavnika fasistoidne politike nije ujedno i konfrontacija s nje govom politikom. Njemu je dopusteno da politicki poraz pretvori u "moralnu", "nad -politicku" pobjedu. Do kuda moze ici ta logika govori nam u Hrvatskoj i odnos nekih ljudi spram osumnjicenih za ratne zlocine.
Parlamentarna diskusija ne pruza okvir u kojemu mozemo zaustaviti fasizam . Fasistoidnom govoru njegova grandomanija daje imunitet na sitnicave, filistarske, cjepidlacke demokratske diskurse. Fasizam treba zaustaviti pred parlamentom jer i on svoje pohode planira izvan njega . I upravo je tu, u prostoru "javnosti" zadatak tezak, jer ako javnost nije sposobna fasistoidne izjave ni prepoznati, sacica fasista moze diktirati javnu atmosferu.
Oblici ritualiziranog govorenja i pisanja koje isporucuje skolska knjizevnost ritualiziraju okolnosti u "javnom mnijenju". Tu prevladava vjera da se predmet napada moze doseci magijskim sredstvima. Jos za jednostranacke "vlasti" ritualno-recitatorska politicka praksa svoj je predmet uspostavljala na nacin magijskog objekta. Antagonizam spram "vlasti" izvirao je iz fascinacije vlascu. To je klasicna disidentska pozicija .
Klasicna disidencija temeljila je u vjeri u "svemoc vlasti". Zato je i mogla biti od nje zloupotrebljavana. Povijesni doseg disidentske ideologije bio je da je postala podloga za kulturne aparate jednostranackog gospodstva i da je svoje vjernike promovirala u idealne kulturne birokrate.
I da zajedno s Mocnikom zakljucimo. Kulturna tragedija postkomunizma je u tome sto knjizevni establishment nikada nije bio sposoban rijesiti se svog disidentstva. Zato on nije odigrao nikakvu ulog u u demokratskim promjenama. Uloga disidentskog moralizma u dijalektici demokratskih bitaka prije je reakcionarna i sprecava temeljitu drustvenu preobrazbu, koja se pocela odvijati vec 80-ih godina. To se vidi i gledajuci unatrag. Disidentski diskurs proizveo je ideolosku pozadinu na kojoj je prva demokratska "vlast" prouzrocila post komunisticku katastrofu! "Jakobinsko razdoblje" napada kulturne birokracije na sve tekovine 80-ih g. stvorilo je opce uvijete za termidor partitokracije i liberalne politicke demokracije.
Ta vrsta "normalizacije" lako moze prijeci u fasizam.
Antifasisticki otpor danas mora onemoguciti fasizotvorni spoj jedne odredjene kulture i jedne odredjene politike. Temeljna pretpostavka za to je da javnost prepoznaje fasistoidnost, ma gdje bila! A demistifikacija je tek pocetak. U ovome trenu cini se glavnim zadatkom rekonstrukcija javnog prostora, uspostavljanje autonomnih javnosti, koje ce sezati onkraj banalnog dosega stranacke politike. Bitka protiv fasizma je kulturno bavljenje, mnozina kulturnih produkcija. Otvorimo li javni prostor i stranacka javnost dobiti ce svoje djelomicno, omedjeno mjesto koje joj pripada.
Tek tada moci cemo razmisljati i o oblicima demokracije, koji bi isli kroz i onkraj parlamentarnog sistema stranaka. Tada ce se moci reaktivirati i domace tradicije. Ne na zadnjem mjestu, ovo drustvo je provelo i jednu autenticni revoluciju u ime socijalne i internacionalne solidarnosti. Kritiku jednostranacke vladavine nije moguce zavrsiti ne uvazimo li velike povijesne promjene koje je ta vlast uspjesno izvrsila. Antifasisticku politiku danas nije moguce zasnovati ne dovrsimo li kritiku jednostranacja u kojoj moramo nastaviti na kritike i politicke prakse koje su vec u jednostranacju bile djelatne.
Obnova teorijske ravni tadasnjih kritika i alternativnih politika jedan je od uvijeta za uspjeh antifasizma danas! Kako u Sloveniji, tako jos vise u Hrvatskoj.
Walter Benjamin , Umjetnicko djelo u vijeku mehanicke reprodukcije
