Von der Freiheit des Migranten.
Einsprüche gegen den Nationalismus
("O slobodi migranta. Proturjeci nacionalizmu"),
Mannheim: Bollmann Verlag 1994
Vilem Flusser, cesko-zidovsko-brazilijanski migrant, rodjen je 1920. u Pragu. Poginuo je u prometnoj nesreci 1991. u blizini cesko-njemacke granice, dakle tocno tamo gdje nije poginuo od metka ili pao od pseceg ugriza i skoncao u koncentracionom logoru kad je 1940. bjezao pred nacistima put Londona, odakle je kratko potom sa svojom buducom suprugom emigrirao u Brazil. Do 1972. zivio je u Sao Paolu gdje je djelovao kao profesor za filozofiju komunikacije. Vrativsi se u Evropu, nastanio se konacno u Provansi, kao svaki dobri (citaj: prosvjetljeni) njemacki literata i slobodni intelektualac. No tamo je ostajao samo dio godine, dok je ostalo vrijeme provodio u intelektualnim debatama po raznim sveucilistima.
Poznat kao "digitalni mislilac", Flusser je - u skladu sa svojim temperamentom i smislom za humor - prenio svoj komunikacijsko-teorijski optimalizam u moralni i kulturoloski optimizam. Migracija je za njega najplodnije tlo za uvecanje efekta uspjele komunikacije jer ona stvara potrebnu kriticnu masu informacija; kreativnost nije nista drugo do prerada informacija u nove sadrzaje. Navikavanje, uobicajenost protoka informacija, smrt je svake kreativnosti. Migranti su, htjeli oni to ili ne, po cijenu zivota ili smrti, osudjeni na stvaralastvo. Ali upravo to ih cini suspektnim u novim okolinama.
Njegov intelektualni angazman protiv nacionalizma nije samo ucinak osobnog iskustva, on vise izgleda kao konzekvencija njegove filozofije komunikacije i medija koja slijedi ideju pluralizma, decentralizacije i mrezastog sirenja nasuprot jedinstvu i objedinjavanju. U tom se modelu svakako reflektira i njegovo osobno iskustvo prisile na kretanja, na migracije. Ali ta situacija i njezina pozitivna korist - sloboda vjecnog otpocinjanja, promjene uloga i aspekata identiteta - iziskuje sposobnost izdrzljivosti, spremnost na slobodu obeskorjenjenosti.
"Ja sam Zidov i zato Vas molim da citate s rezervom: Zidovi su uska zajednica zato sto ih napadaci pritiskaju i sabijaju. Zasto ih se napada od pamtivijeka, na to pitanje je jako nezgodno odgovarati. Od 19. stoljeca se govori o zidovskom "narodu", sto je veliko olaksanje. Ta narodi ipak nisu do te mjere sabijeni kao Zidovi, zar ne? Dakle, cionisti su asimilanti: Mi hocemo biti narod kako vise ne bismo morali biti tako prisni jedan s drugim. To je zapravo suprotnost nacionalizmu. Zato su "crni Zidovi" anticionisti. Ima, medjutim, u cionizmu i jedna druga, "zidovskija" komponenta:
"Zidovska drzava" ne treba biti jos jedna drzava s jos jednom zastavom i jos jednim poreskim sistemom vec treba biti model (or goyim, svjetlo naroda). To je medjutim propalo, ali ne zato sto zidovska drzava nije mogla spasiti ni evropske ni arapske Zidove (sto nije uspjela sprijeciti Auschwitz). Ona je izgubila svaki interes zato sto je postala nacionalnom drzavom. Ja sam uvjeren da ljudsko dostojanstvo predstavlja pokusaj da se prevladaju svoje uvjetovanosti. Ja moram prevladati svoje zidovstvo, sublimirati ga na "visoj razini". Medjutim, zidovski narod ne moram prevladati: On je fikcija u kojoj ja nemam nikakvog udjela."
"Informacije se dobivaju u vezi s nekim problemom. Ali problem, to je predmet. Rijec "problem" na starogrckom znaci "predmet". Zasto biste trebali "rijesiti problem"? To je vec ozbiljno pitanje. Pa zato sto Vam preprecava put, zar ne? O njega se spoticete. Ali kamo zapravo idete? U smrt. Dosljedno tome, problem je nesto sto me sprecava da umrem. To je vec prilicno smijesna misao. I sto ja radim? Primam informacije u vezi s tim problemom. Ali molim Vas, nemojte od mene traziti da kazem sto znaci "informacija". Trideset godina sam razmisljao o tome i ne bih Vam mogao dati nikakav pametan odgovor. Informacije su temelj slobode odlucivanja, i to se naziva ljudskim dostojanstvom, ali ako bolje promislite, onda vidite da vec sama cinjenica da nikad ne raspolazete svim potrebnim informacijama, vec uvijek samo specificnim, ogranicava Vasu slobodu odlucivanja. Nikad ne znate jeste li izvrsili ispravan izbor."
"U modernoj antropologiji vrijedi implicitno da je jedna od najvisih sposobnosti covjeka sposobnost donosenja odluka. Mislim da se cijela politicka diskusija moderne od Machiavellija vrti oko pitanja slobode odlucivanja, ali na sasvim cudnovat nacin. Jer ljudi su uveli takozvanu indirektnu demokraciju koja se sastoji u tome da nekoga izaberete, to znaci, da svoju slobodu odlucivanja preneseta na nekog drugog. To je posve cudnovato. Radi se zapravo o odustajanju od slobode ako posaljete nekog poslanika umjesto sebe i kazete mu "Odluci ti molim te za mene!". Ja nikada nisam birao jer meni je to posve nedostojno i upravo svinjski opunomociti nekoga koga jedva da i poznajem da odlucuje u moje ime (...)"
"Covjek nije posve uvjetovan stvarima. U njegovoj okolini postoji jedno mjesto liseno stvari. S tog mjesta on moze steci pregled svoje okoline. Kad ne bi bilo tog mjesta, onda ni retci sto slijede ne bi mogli napisati. Mjesto koje je slobodno od stvari moze se nazvati mjestom ironije. Kad se premjestimo u ironiju onda mozemo steci pregled nad svojom okolinom. Ljudsko premjestanje u ironiju i iz nje natrag ne moze se predvidjeti sa stanovista uvjetovanja stvarima. Covjek se ne moze u cijelosti objasniti iz uvjetovanosti stvarima. Premjestanje u ironiju je ustajanje u uzbudjenju. Tim kretanjem covjek ustaje iznad svog uvjetovanja. Premjestanje iz ironije natrag je angazman. Tim se kretanjem covjek vraca u svoje uvjetovanje da bi ga promijenio.
Kretanje uzbudjenja ka ironiji mogu nazvati i emigracijom; takodjer, obrnuto kretanje iz ironije natrag (angazman) mogu nazvati imigracijom. Ali s tom nomenklaturom se malo pomice problem, i to dvostrukim nacinom: U uzbudjenju se preseljavamam iz jedne uvjetovanosti u drugu, i moje iseljenje nije samo uzbudjenje vec i bijeg.
Teorijsko razlikovanje izmedju bijega i prave emigracije, te izmedju spasenja i imigracije relativno je jednostavno. Prakticko razlikovanje je daleko teze. No postoje simptomi koji pomazu da provedemo to razlikovanje u praksi. Ruku na srce, filozofiju emigracije se tek mora napisati, njezine su kategorije jos zamagljene i rasplinute. Ali trebalo bi je napisati. Ona bi imala znacenje ne samo za stvarne vec i za virtuelne emigrante. Jedan od njezinih zadataka bio bi da se koliko god je moguce jasnije razluci emigracija od bijega, i to u situaciji koja sadrzi toliko puno elemenata bijega."
"Hipoteza koju zelim postaviti je sljedeca: Prognanik je istrgnut iz naviknute okoline (ili se istrgnuo iz nje). Navika je pokrivac sto pokriva stanje stvari. Ono sto se u naviknutoj okolini zamjecuju jesu promjene, a ne ustaljenosti. Za onoga tko je nastanjen, njemu su informativne samo promjene, a sve ustaljeno za njega su redundancije. U egzilu je sve neuobicajeno, egzil je ocean kaoticnih informacija. Nedostatak redundancija u izbjeglistvu ne dopusta da se naplavine informacija primi kao smislene poruke. Izbjeglistvo se, buduci da je neuobicajeno, ne moze nastanjivati. Da bi se tamo moglo stanovati, najprije se mora preraditi bujice informacija u smislene poruke, te se podatke tek treba "procesirati". To je pitanje prezivljavanja: ako se ne izvrsi uspjesno zadatak prerade podataka, onda se tone pod valovima egzila. Preradjivati podatke sinonimno je sa stvaranjem. Prognanik mora bitri kreativan ako ne zeli propasti.
Ja koristim izraz "prognanici" a ne "izbjeglice" ili "emigranti" da bih predocio svu dalekoseznost ovdje nacetog problema. Jer, ne mislim samo na fenomene kao "boat people", palestince ili zidovsku emigraciju iz Hitlerove Evrope, vec i izgnanistvo starije generacije iz svijeta njihove djece iunuka ili pak izgnanistvo humanista iz svijeta tehnickih uredjaja. Mi zivimo u razdoblju protjerivanja. Ali ako to vrednujemo pozitivno, onda ce se i buducnost uciniti manje mracnom.
Prognanici su ljudi liseni korjena sto pokusavaju obeskorijeniti sve oko sebe ne bi li opet mogli pustiti korjenje. Oni to cine spontano jednostavno zato sto su jednom bili prognani. Pri tome se skoro radi o vegetativnom postupku, kao kad se presadjuje stabla. No, moze se dogoditi da neki prognanik postane svjestan tog vegetativnog aspekta svog egzila, naime da dodje do otkrica da covjek nije stablo i da se ljudsko dostojanstvo sastoji mozda upravo u tome da covjek nema korjen, da covjek postaje covjekom tek kad presijece korjene koji ga vezuju za tlo.
Takvo otkrice predstavlja zapravo dijalekticki obrat u odnosu izmedju prognanika i progonitelja. Prije otkrica u tom odnosu je progonitelj aktivni pol, prognanik pasivni. Nakon otkrica, progonitelj postaje zrtvom a prognanik pociniteljem. To je naime otkrice da povijest ne cine progonitelji vec prognanici. Nisu Zidovi dio povijesti nacista, vec obrnuto, nacisti su dio zidovske povijesti. Ne cine nasi djedovi dio nase biografije vec unuci. Nismo mi dio povijesti tehnickih uredjaja nego su uredjaji dio nase povijesti. Sjto nas radikalnije nacisti, unuci i tehnicki uredjaju progone u egzil, utoliko vise pravimo povijest, utoliko bolje transcendiramo. No odlucujuce na otkricu nije samo da ljudi nisu stabla, da obeskorjenjeni stvaraju povijest. Daleko vaznije je uvidjeti koliko je tesko ne pustiti ponovo korjenje, odoljeti napasti ugodne kaljuze. Ubi bene, ibi patria. Otkrice da covjek nije stablo iziskuje od prognanika da ostane prognanik, to znaci, da se uvijek iznova da prognati.
Pitanje slobode se sad doista ne postavlja kao pitanje odlaska i povratka, vec kao pitanje da li je moguce dati se prognati. Ne postoji li izmedju "dati se" i "htjeti" proturjecje, je li moguce htjeti svoj usud. Poznato pitanje, ali ono se za prognanika ne postavlja teorijski, u smislu dijalektike izmedju determinacije i slobode, vec prakticki. Prvo prognanstvo je vec prozivljeno. Tad medjutim egzil postaje navikom. Otuda se pitanje slobode ne postavlja kao pitanje dolaska ili ovratka vec kao pitanje ostajanja stranim. Drugacijim od drugih (...)
To je sloboda mijenjanja sebe i drugih. Jer prognanik jest drugi drugih. To znaci, on je drugaciji za druge i drugi su drugaciji za njega. On sam nije nista drugo do drugi drugih i samo tako se moze "identificirati". I njegovo prispjece u izgnanistvo uvjetuje da urodjenici takodjer otkriju da se mogu "definirati" samo u odnosu prema njemu. S njegovim dolaskom provaljuje se brava "sopstva" i otvara prema drugom. Subivanje. Ali to dijalosko raspolozenje sto obiljezava izgnanistvo ne nosi nuzno i medjusobno priznanje, ono je ponajvise polemicko (da ne kazem ubilacko). Jer, prognanik ugrozava "osobenost" urodjenika. On ju dovodi u pitanje svojom drugotnoscu. Ali cak i takav polemicki dijalog je stvaralacki, jer i on vodi ka sintezinovih informacija. Egzil je, kakve god bio vrste, leglo stvaralackih djela, uzgojiste novog."